Hrvatsko društvo likovnih umjetnika iz Meštrovićevog paviljona na svojim stranicama objavilo je poziv svojim članovima da dođu na tribinu, vezanu uz novi Zakon o obavljanju umjetničke djelatnosti – na poveznici.
Novi Zakon za umjetnike izrađuje Radna skupina koja se može vidjeti ovdje. Ono što većina javnosti ipak ne zna, jest to da je sam proces biranja članova Radne skupine za donošenje novog zakona, u nekim umjetničkim djelatnostima bio potpuno netransparentan. Još 2017., Ministarstvo kulture je u svojim prostorima iniciralo sastanak sa predstavnicima nekih strukovnih udruga u kulturi, ali ne i sa svim strukovnim udrugama! Neke udruge uopće nisu bile pozvane na taj prvi sastanak u Ministarstvo kulture, te do dana današnjeg, od ministrice kulture nismo dobili nikakvo objašnjenje zašto je Ministarstvo neke udruge uključilo, a neke potpuno isključilo.
Nadalje, pozvane udruge na sastanku u Ministarstvu kulture još 2017. dobile su zadatak da formiraju tzv. klastere po umjetničkim djelatnostima. Mnoge udruge bile su zbunjene tim terminom ”klaster”, koji bi više odgovarao tipu udruživanja gospodarskih subjekata koji žele udruženo nastupati na stranom, konkurentskom tržištu, kao što postoje napr. klasteri automobilske, poljoprivredne ili drvne industrije, i sl. Umjetnicima u njihovim udrugama nije bilo jasno zašto se Ministarstvo nije direktno obratilo svim do tada postojećim strukovnim udrugama u kulturi, i posebno, kako se Zakon ipak donosi za profesionalne umjetnike, glavna udruga koju je tu nešto trebalo pitati, trebala je biti Hrvatska zajednica samostalnih umjetnika sa svojim članovima i djelatnicima.
Najlogičnije bi bilo za pretpostaviti da bi jedno dobronamjerno Ministarstvo, koje želi donijeti pravedan zakon za umjetnike, prvo trebalo pitati samostalne umjetnike iz različitih umjetničkih područja, o tome koji su njihovi glavni strukovni problemi i koje imaju prijedloge za rješavanje tih problema?? Među cca 1300 samostalnih hrvatskih umjetnika zaista ima puno vrijednih i sposobnih ljudi, u književnoj, likovnoj, dramskoj, muzičkoj i ostalim strukama. To su bili ljudi koji su godinama stjecali praktična iskustva na terenu, pokušavajući živjeti isključivo od svog umjetničkog poziva. Za razliku od mnogih članova u drugim strukovnim udrugama u kulturi, gdje nisu svi članovi profesionalni umjetnici, jer se bave raznim drugim ne-umjetničkim zanimanjima, a umjetnost prakticiraju kao neku vrstu hobija, ne pokušavajući uopće živjeti od nje. Iz tog razloga je odmah u startu bilo čudno zbog čega je ministrica kulture dala u zadatak udrugama, koje nisu sastavljene isključivo od profesionalaca – da te udruge formiraju neke ‘klastere’ u kulturi, a da pri tom Hrvatska zajednica samostalnih umjetnika uopće nije bila uključena u rad tih klastera??
Kako je bilo na početku, tako je ostalo i do današnjeg dana: klasteri su formirali neka radna tijela po umjetničkim djelatnostima, održavali su neke sastanke, radile su se tu i tamo ankete, analize, ispitivanja javnog mnijenja, HDLU je održao tri ili četiri sastanka svog likovnog klastera, te po svojim riječima, poslao svoje prijedloge o novom Zakonu za umjetnike u Ministarstvo kulture još negdje 2018. godine. U cijelom tom procesu, ipak većina samostalnih umjetnika nije ni znala šta se dešava: da su formirani neki ‘klasteri’ i da oni pišu neke prijedloge?? Samostalne umjetnike uglavnom nitko ništa nije pitao i predstavnici HZSU-a nisu pozvani u Radnu skupinu Ministarstva kulture za novi zakon, a i klasteri strukovnih udruga nisu posebno pozivali predstavnike HZSU-a, i kao što je predstavnike HZSU-a od početka ignoriralo Ministarstvo kulture, tako su ih ignorirali i većina ‘klastera’ u kulturi.
Već tu je nekim samostalnim umjetnicima bilo jasno u kom smjeru stvari idu, pa kad je tako u javnost neplanirano procurio i radni materijal nekakvog nacrta zakona, početkom ove godine izazvao je buru nezadovoljstva među brojnim samostalnim umjetnicima (link na nacrt). Najsporniji dio nacrta za umjetnike je bio minimalni cenzus, kao i prijedlog da se djelatnici Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika presele u prostore Ministarstva kulture i da Hrvatska zajednica samostalnih umjetnika izgubi svoju dosadašnju funkciju, a s druge strane, da se strukovne udruge u kulturi podrede po jednoj glavnoj udruzi u svakom umjetničkom području, pri čemu bi glavna udruga valjda trebala biti ona udruga, koja koordinira rad svakog pojedinog klastera u kulturi. Tako bi HDLU iz Meštrovićevog paviljona trebao postati glavna udruga za sve druge hrvatske likovne udruge i trenutno 9 postojećih HDLU-ova sa Popisa strukovnih udruga Ministarstva kulture.
Oko tih prijedloga Ministarstva kulture puno se pisalo i mnogi samostalni umjetnici su zaključili da je sav taj rad tzv. klastera bio jedan potpuno jalov posao, jer nacrt Ministarstva uopće nije uzeo u obzir čak ni mišljenja klastera i udruga koje stoje iza njih, nego je zapravo samo malo preuređen stari prijedlog Zakona za umjetnike iz 2011. godine, kojega se neki od nas još dobro sjećaju. Nakon toga je Ministarstvo kulture u veljači 2019. ponovo pozvalo udruge u kulturi, odnosno klastere da im dostave svoja mišljenja…..i opet naravno nisu pozvane sve udruge u kulturi, kao ni prvi put, i opet se ministrica kulture nije izjasnila o tome zašto su neke udruge ‘podobnije’ od drugih, da raspravljaju o novom Zakonu za umjetnike??
Do 15. 3. udruge su podnosile svoje prijedloge za izmjene radnog nacrta Ministarstva koji je procurio u javnost, pa je tako i tzv. likovni klaster kojega koordinira HDLU uputio svoje zahtjeve za izmjenama nacrta Zakona, no zbog čega onda HDLU sad poziva svoje članove, 3. 4. 2019. na raspravu o novom Zakonu, ako su već dva puta slali svoje prijedloge u Ministarstvo, a ministrica kulture i dalje u medijima opetovano najavljuje da će se ”o cenzusima morati razgovarati”??? Totalna konfuzija!! Ne zna se da li tu uopće itko ikoga više sluša, čuje, uvažava – klasteri pišu neke prijedloge o kojima većina samostalnih umjetnika ništa ne zna, Ministarstvo inicira osnivanje klastera, koje na kraju uopće i ne posluša, a umjetnici ne znaju gdje da se okrenu i koje točno udruge zastupaju njihove interese??
Dakle, mišljenje nekih samostalnih umjetnika jest da ministrica kulture neće odustati od svojih zacrtanih ciljeva, koji definitivno idu u smjeru smanjivanja broja samostalnih umjetnika u Hrvatskoj. Svi ti ‘klasteri’ i javna savjetovanja i tribine za umjetnike zapravo su gubitak vremena, a u nekim udrugama te tribine biti će i alibi da se donese nepovoljan zakon za umjetnike, jer će određene ‘podobne’ udruge onda reći da se ”struka” složila sa zakonom, iako prave struke nigdje u blizini nije bilo na tim tribinama! Konkretno, prava struka, kad je u pitanju položaj samostalnih umjetnika u Hrvatskoj, mogu biti samo samostalni umjetnici i ministrica kulture njih je prve trebala pitati za mišljenja! A kako to do sada, ni nakom dvije godine nije napravljeno, ni nakon brojnih prosvjeda samostalnih umjetnika u medijima, realno je za očekivati da je ovo ignoriranje HZSU-a i njegovih članova samo uvod u još veće smanjivanje prava i utjecaja samostalnih umjetnika u Hrvatskoj.
U tom smislu, nikakvi ‘klasteri’ u kojima po nalogu Ministarstva teoretiziraju i o sudbini samostalnih umjetnika filozofiraju razni profesori sa umjetničkih akademija – samostalnim umjetnicima neće donijeti nikakve bitne koristi. Moramo toga postati svjesni da ”sit gladnom ne vjeruje” i državni službenici sa svojim dobrim plaćama u većini slučajeva neće moći razumjeti probleme samostalnih umjetnika, koji su u samostalnoj Hrvatskoj hrabro pokušavali živjeti za umjetnost na praktički nepostojećem tržištu, da bi ih na kraju svega država cinično krenula prozivati jer premalo zarađuju.
I ovo neka bude svojevrsno upozorenje samostalnim umjetnicima: nisu sve udruge dobronamjerne! Neke udruge su ‘podobne’ i poslušne takvom Ministarstvu koje ne razumije radne probleme samostalnih umjetnika, a s druge strane, neke udruge koje glasno upozoravaju već više od dvije godine što se sprema samostalnim umjetnicima, tretirane su od Ministarstva na jedan zaista neprihvatljiv način, a što se može pročitati i u ovom zadnjem Demantiju Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika na medijske napise u Jutarnjem listu od 9. ožujka 2019. – na poveznici.
Tu HZSU demantira ministricu kulture i čak nam iznose podatak da je Ministarstvo kulture zagubilo neku dokumentaciju koju im je HZSU slao?? Pa kako nakon toga svega da samostalni umjetnici uopće imaju povjerenja u Ministarstvo kulture i njihovu Radnu skupinu?? Od svih umjetnika u Hrvatskoj, samostalni profesionalci iz raznih područja najviše su se žrtvovali za hrvatsku kulturu: brojni likovni umjetnici desetljećima su bili iskorištavani u državnim galerijama i muzejima, radeći besplatno, brojni pisci su pisali svoje knjige da bi kao ”honorar” dobili tek nešto primjeraka odštampanih knjiga, brojni glumci, plesači, nezavisni kustosi, kritičari……radili su potplaćeno, u prekarnim uvjetima, pri čemu je mnogima od njih bilo čak zabranjeno i da idu po socijalnu pomoć u situacijama kad na tržištu nije bilo dovoljno posla i zarade su im bile premalene. Javna je to tajna i o tome se ne govori otvoreno, ali da: smatralo se da samostalni umjetnici ne smiju ići po socijalnu pomoć, budući da im država već uplaćuje sredstva za doprinose. Doprinosi bez plaće za mizerne mirovine, i nikada se to Ministarstvo uopće nije ni zapitalo – kako ti ljudi žive?? Nikada to nije pitala ni sadašnja ministrica kulture, niti su to umjetnike pitali neki predsjednici udruga po ukusu sadašnjeg postava Ministarstva kulture.
Sutra kad se donese novi Zakon za umjetnike, tužno će zasvirati violina mnogim umjetnicima u Hrvatskoj, no umjetnici ipak ne bi trebali padati šutke i kao pokošeni hladnom ignorancijom: savjet je svim samostalnim umjetnicima da pišu ministrici i premijeru, ali i raznim političkim strankama koje će taj zakon usvajati, da umjetnici što više istupaju u javnosti i da ne čekaju da neki ‘klasteri’ kojima rukovode profesori sa umjetničkih akademija, odrade posao za njih. Samostalni hrvatski umjetnici moraju se povezati posve nezavisno od bilo kakvih ‘klastera’ i udruga, trebaju podržati i svog predsjednika HZSU-a i upravni odbor HZSU-a koji radi u korist umjetnika, a s druge strane je potreban oprez spram svih udruga u kulturi, koje se do sad nisu jasno izjasnile protiv spornog radnog nacrta Ministarstva, koji je u veljači 2019. procurio u javnost. Neke udruge sa velikom zlonamjernošću očekuju propast HZSU-a i nadaju se da će se sredstva koja su se dodjeljivala samostalnim umjetnicima, sa propašću HZSU-a preusmjeriti baš u te udruge i njihovim upravama, koje su te udruge praktički potpuno privatizirale. A samostalni umjetnici ovdje nikako ne smiju biti naivni, te moraju insistirati da Ministarstvo kod donošenja novog zakona na svaki način postane transparentnije i da u većoj mjeri uvažava hrvatske samostalne umjetnike i predstavnike HZSU-a.
HZSU je jedan veliki ‘klaster’ već sam za sebe: uz malo truda, strukovnih savjetovanja između samostalnih umjetnika i dobronamjernih poticaja institucija, samostalni umjetnici mogu izgraditi specifičnu i originalnu hrvatsku ”kreativnu industriju”, ali sa jakom sviješću o radnim pravima profesionalnih umjetnika, i sa čvrstim zahtjevima da umjetnici u Hrvatskoj moraju imati osigurana radna prava jednako kao što ih imaju i ministri kulture – i ništa manje od toga neće biti dobro za nas.
Napisala: mr. art Krešimira Gojanović
Zagrebački likovni umjetnici 